Kraj je 16. stoljeća. Bračko selo Dol sramežljivo se širi s obližnjeg srednjovjekovnog brežuljka prema moru, a na njegovoj padini usamljena mletačka utvrda – kaštil. Izrađen je od neobrađenog kamena, čvrsto ukopanog u tvrdo otočko tlo.
Zaštićen je prirodnim zidovima dolskih špilja i strmim stijenama, dok se u dolini ispod njega protežu bakrena polja vinograda puna slatkog grožđa. No, nikada nije doživjela žar bitke, njezine zidine nikada nisu gađali topovski udari i možda bi bila izgubljena u povijesti, obrasla bršljanom i progutana zaboravom da hrvatska plemićka obitelj Gospodnetić-Martinović nije kupili i odlučili ondje sagraditi svoj dom.
Od 17. stoljeća kuća je rasla s dvorcem, proširila svoje zidove, ispunila ih ljubavlju i pričama te izrasla u jedinstvenu malu “palaču” s upečatljivom blijedo crvenom fasadom. Četiri stoljeća kasnije ista obitelj ovu utvrdu naziva svojim domom i čuva tradiciju proizvodnje vina u stoljetnoj konobi.
Vino teče i stvara priču koja povezuje obitelj kroz generacije, svjedočeći o slavnim danima ovog sela, velikoj proizvodnji, punim konobama i jedrenjacima, te obilnim berbama. Svjedoči i o teškim vremenima, gladi, velikim seobama i pustošenju sela i polja. Vino u Dolu nije moderni prolazni trend koji se kiti bogatim epitetima dok ga se ispija na zabavama, vino je u Dolu težačka svakodnevna hrana i opskrba, i veselje i blagodat.